понедељак, 18. фебруар 2013.
Patnja
Stakleno sunce se probijalo kroz napola otvoren prozor,
bacajući zrake na njegovo umorno lice.Još jedna neprespavana
noć o beskraju.Ko zna koja po redu.Umorno sklopi oći ,pa
ih za trenutak ponovo otvori.Prepuna pepeljara,par praznih
šolja za kafu pored stare pisaće mašine sa tek započetim tekstom.
Pomisli:
"Moja čaša je na tom papiru ,koja me uvek opija ,moj otrov i moj med
bez kojeg ne mogu,moja sreća i nesreća,moja radost moja tuga...bol...
Bol koja mi donosi zadovoljstvo isto ko i patnju.
Ti koja si stvarna isto kao san,zbog koje i ove noći nemam sna.Nemoć
da krenem dalje i ostanem ovde,nemoć da se za milimetar pomerim od
ovih lednih zraka.Dopustim sebi da sklopim oči i prepustim se snovima
u kojima si ti."
Пријавите се на:
Објављивање коментара (Atom)
Нема коментара:
Постави коментар