уторак, 26. фебруар 2013.

Meša Selimović (Tišine)

Smirena i stišana ležala je preda mnom neskrivena, ali odvojena, ljepša nego moj ćudljivi i nestalni san o njoj. Pažljivo, polako sam prelazio rukom preko njenog tijela, pamteći je prstima. Onda sam joj, ne žureći, poljubio oba dlana, vlažne oči, nabubrela drhtava usta. Bio je to oproštaj. Rekao sam, smiješeći se: - Pamti me po onome što je u meni bilo dobro.

Нема коментара:

Постави коментар