Tražila je komad zemlje.
Svoje zemlje u proleće,Tu na proplanku klečela je
i kopala,svojim krvavim i sve već izlomljenim noktima.
Nije je bilo...
Ne tu...
Sve jednom nestane ,svi jednom moraju da odu...
ništa nije večno,ništa ne traje zauvek.
Osetila je blago milovanje vetra po kosi i tihi šapat:
"Zima je.Ne traži uzalud.Ništa nije isto .Ništa nije večno.
Ni taj komad zemlje,
ni bilo šta drugo.Vreme ne moćeš da vratiš,čak ni ovaj trenutak
dok ti govorim,odlazi u nepovrat,menja se postaje prošlost.Ustani
bori se ,prošlost ne mozeš promeniti ali budućnost da."
Нема коментара:
Постави коментар